Nikada neću zaboraviti kada smo na moru prvi put vidjeli meduzu. Svirala je neka lagana pjesma na radiju, a mi smo uživali na stijenama dok su nas grijale posljednje zrake zalazećeg ljetnog sunca. Neko je primijetio skoro pa providnu životinju blizu površine vode. Svi smo se skupili na jednom mjestu i tada smo se on i ja prvi put približili jedno drugom. Skoro pa neprimjetno, podijelili smo kratak i stidljiv pogled. Potom se društvo opet skupilo i kroz julski zrak se razlio smijeh mladosti. Sjeo je pored mene, započeo neku slatku priču i pitao me odakle mi mali ožiljak na desnoj ruci. Prolazili su sati, a mi smo razgovarali o sebi, o drugima, o svemu. Nismo ni primjećivali ko je dolazio, a ko odlazio. Nije ni bilo važno. Cijeli svijet je tu noć bio na stijenama. Kada je potpuno nestalo svjetla, naši su glasovi postali tiši, ali priča nije prestajala. Dočekali smo zoru skupa. Samo mir i zvuk lijenih jutarnjih talasa oko nas. Pomislih kako sam žedna i prije nego što sam uspjela izgovoriti da je vrijeme za polazak, okrenuo se, izvadio dvije Sarajevske pive iz torbe i ponudio mi jednu uz blagi osmijeh.

“Može?”, pitao me.

“Može.”, rekla sam.

To je bilo naše prvo jutro, ali i početak ostatka našeg zajedničkog života.

Nejra